Milena Buskets „I ovo će proći“

„Još ne mogu da otvorim neku knjigu a da ne pomislim na tebe, s muškarcima je drugačije. Od rane mladosti sam instinktivno znala kako taj deo mog života treba da čuvam od tebe jer bi i njega zaposela svojim egoizmom, velikodušnošću, lucidnošću i ljubavlju. Posmatrala si me kako se zaljubljujem i odljubljujem, kako udaram glavom u zid pa se dočekujem na noge, nerazumnog odstojanja uživajući u mojoj sreći i puštajući me da patim na miru, bez preterane osećajnosti i upozorenja. Pretpostavljam, svesnim delom, kako si zapravo ti ljubav mog života i kako nijedna druga silna ljubav ne može da se meri s tvojom. Na kraju, volimo onako kako su nas voleli u detinjstvu, pa su kasnije ljubavi samo kopije prve ljubavi. Znači da ti dugujem sve kasnije ljubavi, kao i žestoku i slepu ljubav koju osećam prema sinovima. Još ne mogu da otvorim knjigu a da ne poželim da ti vidim mirno i usresređeno lice, da ne znam da ga više nikad neću videti, i, ono što je možda i najteže, da ti mene više nećeš videti. Nikad više neću biti viđena tvojim očima. Kad svet počnu da napuštaju ljudi koji nas vole, pretvaramo se, malo-pomalo i u ritmu mrtvih, u neznance. Moje mesto na svetu bilo je u tvom pogledu i činilo mi se tako neprikosnoveno i trajno da se nikad nisam potrudila da naslutim šta je. Nije loše, uspela sam da ostanem devojčica do četrdesete godine, s dva sina, dva braka, raznim vezama, raznim stanovima, raznim poslovima, devojčica od koje bi se očekivalo da zna kako da pređe u svet odraslih i da se neće direktno pretvoriti u staricu…“

 

„Mislim da smo poslednja generacija koja je na teži način morala da pridobije zanimanje ili pažnju svojih roditelja. U mnogim slučajevima postigli smo to prekasno. Nisu smatrali da su deca nešto čudesno, već neprilika, nedorađen teret. Pretvorili smo se u izgubljenu generaciju rođenih zavodnika. Morali smo iznaći prefinjenije metode od pukog vučenja za rukav ili plakanja da bi na nas obratili pažnju od nas se zahtevao nivo kao kod odraslih ili bar da ne smetamo i da pustimo starije da pričaju. Prvi put kad sam ti pokazala školski pismeni sastav koji je dobio nagradu – mora da sam imala oko osam godina – rekla si mi da ti ne pokazujem ništa dok ne budem imala hiljadu napisanih stranica, da manje od toga nije i nije ozbiljan pokušaj. Dobre ocene su prihvatane kao nešto normalno, loše kao nešto neprijatno, ali bez mnogo gužve i kazni. Danas mi je kuća ispunjena crtežima mlađeg sina, a slušam starijeg kako svira klavir s istim uvažavanjem kao da je vaskrsli Bah. Poneka se pitam šta će biti kad deca iz te nove generacije čije su majke smatrale majčinstvo religijom – žene koje su dojile decu do njihove pete godine, a onda sisu zamenile špagetima, žene čije su jedino zanimanje, briga i srha postojanja bila deca, koje decu obrazuju kao da će vladati carstvom, koje preplavljuju društvene mreže slikama svog potomstva, ne samo s rođendana i putovanja, već na klozetu ili noši (nema neskromnije ljubavi od savremene majčinske ljubavi) – odrastu i postanu ljudska bića tako manjkava, protivrečna i nesrećna kao što smo mi, možda, čak i više, jer ne verujem da može ostati neozleđen iko koga su slikali dok sere…

Milena Buskets, „I ovo će proći“, Laguna

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.