Zbogom ili doviđenja?
Kad neko napusti ovaj svet – oni koji veruju da ćemo se sresti na nekom boljem mestu – rekli bi doviđenja. Nevernici bi rekli zbogom – s mišlju da takva mesta ne postoje, a opet želeći onom ko odlazi da ode s Bogom – ili Bogu. Svi ćemo na kraju na taj put, to je neupitno, samo je pitanje kad i kako.
Život svakog od nas ima neki smisao. Čak i onda kada ga obesmislimo do krajnje granice – šaljući poruku – mora li i da li je trebalo baš tako. Ima smisao i kad se zapitamo – čemu sve ovo i do koje granice čovek može da istrpi? Smisao je preneti nekom svoje iskustvo, naučiti nekog da ceni trenutke, oprostiti nekom, povezati ljude, pokrenuti na akciju. Smisao je i kada nekog naučite koje su granice patnje i trpljenja koje čovek može ili mora da podnese.
Zašto najbolji odlaze prvi
Najbolji po našem poimanju vrednosti. Ljudi koji su nam dragi, koje poštujemo, naši rođaci, prijatelji, umetnici koje cenimo – jesu oni za nas najbolji. Odlaze prvi – u odnosu na one koji po nama nisu vredni ljubavi, poštovanja, koji nisu ostavili trag u našim životima. Ti isti, najbolji su u nekom drugom krugu ljudi.
Zašto se najboljima dešavaju ružne stvari
Iznenadne smrti, atentati, naizgled bizarni događaji koji dovedu do fatalnog ishoda – jesu trenuci koji dovode do velikih promena. Da li vam se desilo da nakon odlaska osobe koja vam je mnogo značila shvatite neke stvari, pomislite – od danas ću ovako, promeniću posao, suprotaviti se nekom autoritetu, uzeti život u svoje ruke – jer ako se tako iznenada može desiti odlazak – treba osmisliti trenutke koje imam.
Sećate li se časova istorije – kad smo učili o određenim ljudima čiji je odlazak dovodio do velikih promena – setite se samo Gandija i Martina Lutera Kinga. Setite se naše istorije – prepune ubistava koja su dovodila do drastičnih istorijskih zaokreta.
Kako pronaći smisao
Ne znam. Ja ga tražim i nalazim u nekim ličnim preispitivanjima. Ono što za sada znam – znam smisao postojanja svakog ko je ostavio bilo kakav trag u mom životu – i otišao. Znam koju je svrhu u mom životu imao. Od svakog sam nešto važno naučila – neki su me bukvalno učili – od prvih koraka, reči, ponašanja, drugi su me učili da postanem osoba kakva jesam, ispravljali gde je trebalo, krivili gde je bilo isuviše pravo, ulivali samopouzdanje, utkali sebe u reči, misli, dela.
No, ovu priču posvećujem jednoj Svetlani koje više nema. Koju nikad upoznala nisam, a koja je u meni prepoznala nešto i dala mi motiv da nastavim putem kojim sam krenula. Ušavši u krug ljudi oko nje – naučila sam šta je snaga vere i osetila moć kolektivnog mišljenja.
Našla me je u rečima s mog drugog bloga. Pronašla i pokrenula. To je jedan od odgovora – šta je smisao i da li je imalo smisla… Ne poznajem njenu porodicu, malo njenih prijatelja znam – jer beše to poznanstvo na neviđeno – ali kada bi mogla da im postavim pitanje – čime je njih dotaknula i šta su naučili od nje do samog kraja – verujem da bi spisak o smislu bio prilično dugačak.
Zato, kad se sledeći put zapitate o smislu – setite se svih onih koje ste voleli i šta ste od njih naučili – i razmislite ko su ljudi koji vas vole i zbog kojih stvarate, menjate ovaj svet, budite se, ko vam izmami osmeh, ko rasplače, kome ste pomogli, s kim ste se spajali i od koga razdvajali… i razmislite o svojoj ulozi u njhovim životima, šta sve možete da im pružite – i možda će vam biti malo jasniji smisao vašeg života.
Ko su ljudi zbog kojih vaš život ima smisao i čijim životima vi dajete svrhu?
Leave a Reply