Lični izazov broj 4
Pre mnogo godina jednu prijateljicu ostavi momak. Bila je to duga veza, jedna od onih viđenih za brak. Ona je patila, a mi smo, onako mlade i naivne, bile ogorčene na njenog bivšeg kako je ni jednom nije pozvao od kad su raskinuli.
Onda nam je jedan malo stariji i iskusniji drugar rekao: „A, šta očekujete od njega? Da je zove svaki dan i teši? Da joj uliva lažnu nadu? Kad jednom pukne, puklo je i treba pustiti da zaraste.“ Tada nam je bilo jasnije. Tada je i meni postalo jasno zašto mi godinama… o da… nisu zarastali ožiljci jedne veze iz iste dekada naših života. Moj tadašnji dragi je nakon našeg raskida nastavio da me zove, da priča sa mnom kao da je sve u redu, mada ništa nije bilo u redu. Pristajao je i da popije kafu sa mnom – a bile su to mučne kafe -ne znam kome je bilo teže – meni koja sam se još dugo nadala da je raskid bio samo jedna velika greška, ili njemu koji nije imao snage da mi kaže da je to zaista kraj.
I, onda sam ga jednog dana videla sa novom devojkom. I bilo mi je mnogo teško. Za mene su vrata tek tada bila zatvorena. Ali tada još nisam naučila do kraja tu važnu lekciju – da kad jednom odeš…
Htedoh da počnem rečenicu sa ČUDNO JE TO… ali nije čudno – to su lekcije koje treba da naučimo. Život vam namešta okolnosti od lakših preko onih srednje teških do najtežih – ako ste večiti ponavljač. Moj najveći strah bio je onaj od napuštanja. Iznenadnog. Valjda sam se toliko bojala da neko ne ode odjednom od mene – da mi je taj moj dragi ispunio želju – odlazio je na kašičicu. Mesecima. I šta sam ja tada iz toga naučila? Ništa, osim što sam se prepustila dugotrajnom tugovanju i lamentiranju nad sudbinom. Neko je tada čak mogao da pomisli da mi je neko umro koliko sam bila uživljena u ulogu.
Dramoser. Tako bih imenovala sebe iz tog perioda. Naravno da je dugo vremena on bio najveći krivac. Sve dok nisam počela ozbiljno da radim na sebi, da preispitujem, otpuštam, opraštam. Sebi. Što sam bila takva kakva sam bila. Što nisam umela ja da stavim tačku kad već on nije imao srca. Što sam dopustila da mi neke dobre godine jednostavno nestanu u tom glumatanju i izmotavanju.
E, onda kad na jednom tako lepom školskom primeru ne naučite ništa, kad pustite da sve ono što vam je dato kao „pokazna“ vežba ode niz vodu, onda dobijete sledeću lekciju.
„Šta je – bojiš se da te neko iznenada ne napusti? Dao sam ti nekog ko će te napuštati u ratama, pa nisi bila zadovoljna. Hoćeš da vidiš kako izgleda pravo iznenadno napuštanje?“ Paf…
E, tako to izgleda. Kako ti se sada čini?
Nemam pametan odgovor na ovo pitanje. Znam da sada znam kako to izgleda kad neko ode. Zauvek. Kako izgleda kad se jednom zatvore vrata. I ma koliko gledali u njih, sve misleći sad će se odškrinuti, sad će reći da je to sve bila šala… ta vrata se više ne otvore.
Onda sam naučila jednu važnu lekciju. Kad ostavljaš ostavljaj bez okretanja. Kad kažeš da ideš, idi, ne zastajkuj. Kad rešiš da je vreme, treba biti dovoljno jak da ne zoveš, ne ideš na ista mesta, ne daš ni jedan povod za lažnu nadu.
U ostavljanju nema polovičnosti. Ne možeš biti na dva mesta u isto vreme. Ne možeš malo da hoćeš, a malo da nećeš. Možeš, u stvari, ali onda mašiš poentu.
Zato, kad sledeći put dođe do odlaska – vašeg ili neko ode od vas – učite iz toga. Izvucite ono najbolje. Očvrsnite, naučite da prihvatite, da pustite i da nakon toga ne budete ogorčeni i uplašeni.
Kad pustite, neko nov će doći. I ako ne dođe, barem nećete ostati veštački vezani za nekog ko je izašao na ona vrata…
Leave a Reply