NEGOSLAVIN RECEPT ZA ČUVANJE DIJALEKATA OD ZABORAVA

Negoslava Stanojević, po obrazovanju diplomirani ekomonista, ali imam utisak da ste oduvek bili žena s perom. Odakle ljubav prema pisanoj reči? Da li ste slučajno prvo zalutali u novinarstvo pa onda i u neke druge sfere pisane reči ili je to bila svesna odluka? Kakva iskustva nosite iz tog perioda i da li u vašim pričama ima likova o kojima ste u to vreme, kao novinar pisali?

Fotografija: privatna arhiva Negoslave Stanojević

Pre bih rekla da sam u stvari zalutala u ekonomiju. Oduvek sam volela književnost, obožavala sam da čitam od najranijeg detinjstva, a onda i da pišem, ali budući da sam bila usmerena na fakultete u svom gradu, u to vreme i nisam imala mnogo izbora jer ni književnost ni žurnalistika tada u Nišu nisu postojale. No, budući da su čudni putevi Gospodnji, posle godinu dana bezuspešnog konkurisanja za poslove u struci, pojavio se konkurs za novinare u lokalnom listu i posle uspešno položenih testova – testiranje je trajalo tri dana, ipak sam počela da radim ono o čemu sam nekad samo sanjala. No, ma koliko bilo lepo to što sam mogla da radim ono što volim, s druge strane, novinarstvo me je odvojilo od onog pisanja koje nazivamo literarnim. U pitanju su zaista drastični rezovi: dok sam se bavila novinarstvom, nisam napisala ni stih, ni priču, izuzmu li se one novinske, a kada sam izašla iz profesionalnih novinarskih voda, kao da sam izbrisala taj period takođe obeležen pisanjem.

Neki dan se na društvenim mrežama, povodom uvođenja sistema za nadzor Oko sokolovo u neke gradove, osim u Beograd, pojavila šaljiva fotografija na kojoj baka stoji na drvetu i posmatra ko prolazi, a iznad nje natpis pomenutog nazdornog sistema. Odavno se zna da svaka zgrada ima svoju babu koja zna ko je došao, ko je prošao, ko sa kom priča, a ko se s kim viđa. U vreme kad sam odrastala moja baka, pa i njena baka su mogle da izađu na ulicu, pred svoju kuću i sve da znaju. Možda je zato nama i lakše da razumemo te nazdorne bake i tu ljudsku potrebu da znamo i da podelimo koju reč. Mene to sve pomalo podseća na baba Grozdu. Ženu koja je mnogo videla, mnogo čula, pa tako i zna, i to deli, u vašem slučaju, sa čitaocima. Da li negde, u Zaplanju ili vašem komšiluku u Nišu postoji neko ko vam je bio uzor za Grozdin lik ili ste ga nekako ipak drugačije stvarali?

Baba-Grozda jeste imaginarni lik, ali je stvorena na čvrstim temeljima  zdravog rezona inteligentne seoske starice koja zna da čita i piše, ali život nije učila iz knjiga, već iz njega samog: od najranijih dana zadojena je mudrošću svojih predaka od kojih je učila i kada su je podučavali, i kada ih je posmatrala dok se savijaju pod teretom svakodnevice u kojoj nimalo nije bilo lako prehraniti se i prehraniti mnogobrojnu čeljad koja su u toj borbi za opstanak takođe imala zaduženja. Zato su je valjda čitaoci njenih kazivanja i nazvali starinskim lajf koučem. Kod nje nema izveštačenosti, prenemaganja, foliranja i ispraznog soljenja pameti. Ona ne kazuje tek da bi bilo kazano, već promišljeno, ciljano i s punim autoritetom osobe koju je život i sve njegove nedaće, verifikovao da podučava, usmerava, objašnjava i ponekad i dobronamerno kritikuje. A čitav taj arsenal njenih mudrosti je ono što sam i sama tokom svoje 64 godine upijala, kako u niškom zaplanjskom naselju Trošarina, tako i u samom Zaplanju.

Fotografija: privatna arhiva Negoslave Stanojević

Ja sam vas upoznala prvo kao blogera. Dosta dugo ste u tom virtuelnom svetu i vaš(i) blog(ovi) imaju izuzetnu čitanost, čak i sada kada retko šta na njima objavite. Kakvo iskustvo nosite iz tog blogerskog sveta?

I danas, kada vrlo retko objavim nešto na blogu, obožavam blogove, blogovanje i sve one blogere koji sjajno pišu, bez obzira na teme kojima se bave, od kulinarstva do stručnih tekstova na temu pismenosti, medicine, hemije…  Blogovanje mi je  pomoglo da „oslobodim ruku” jer, jedno je pisati za novine, koje su kolektivno delo, a drugo – za blog, pa još sa punim imenom i prezimenom, ako se nisi odlučio za anonimnost, da u toj blogerskoj zajednici sjajnih autora proverim samu sebe i to koliko je ljudima zanimljivo da čitajuono  što pišem, kao i da steknem zavidan broj čitalaca koji je prihvatio ne samo moje novinarske tekstove, moje recepte, putopise i intervjue, već i moje literarne tekstove. Blogu sam zahvalna na poznanstvu, druženju i prijateljstvu sa velikim brojem divnih ljudi, za koje verovatno ne bih ni čula da nije neta.

Sa bloga ste počeli da se povlačite kada je počeo da se rađa lik baba Grozde. Kako se on više formirao, tako je vas sve manje bilo na vašem blogu. Da li je teško preći iz jedne forme pisanja u drugu? Moje lično mišljenje je da su bolji pisci oni koji su prvo pisali, kako bih rekla, papirne knjige, a tek kasnije zaplovili u virtuelni svet. No, mislim da je kod vas malo drugačiji slučaj. Vi jeste na blogu pisali priče koje su delom ušle u vašu prvu knjigu, a potom ste na društvenim mrežama stvorili lik baba Grozde. Odakle vam inspiracija da pišete na dijalektu?

Kod mene je sve išlo spontano i bez ikakvih poteškoća. Možda i stoga što ništa nije bilo zadatak, posao, obaveza, već isključivo zadovoljstvo. I da nije bilo te povratne reakcije u pogledu prihvatanja…ne nalazim pravu reč koja bi lepše objasnila tu čitanost, a da ne ispadne samohvala… sigurna sam da ne bih odmakla dalje od bloga (mada, iskrena da budem, i on me je činio radosnom sa svakim novim tekstom, sa svakim lajkom, komentarom).  A na dijalektu sam počela da pišem kada sam se zaljubila u jednu pesmu, tada več afirmisane Violete Jović, koja piše na svrljiškom dijalektu. Tada nisam ni sanjala da ću vrlo brzo recitovati i svoje pesme, a ne samo tu njenu obožavanu.

Da li je teško pisati na dijalektu? Kad pišemo na standardnom jeziku mi se„prebacimo“ na dijalekat, ili se poslužimo nekim drugim formalnim stilom ne bismo li dočarali i likove i radnju. Vi, kada pišete na dijalektu nemate tu mogućnost – pa to od vas zahteva mnogo više veštine, inspiracije, a i savršeno poznavanje jezičkog varijeta odabranog za kreiranje dela. Da li ste u početku možda imali tremu od izvornih govornika zaplanjskog dijalekta, i kako su oni, a kako govornici drugih dijalekata, jer vas čitaju širom Srbije, ali i sveta reagovali na vaše prve priče?

Meni to nije teško zato što se ja tokom  čitavog života služim dijalektom jednako kao i standardnim jezikom pa nije bilo ni razloga za zaziranje od bilo kog zemljaka. Bilo je, na samom početku, nekih…da ih nazovem pametnjakovićima, koji su, neuki, pokušavali da budu lektori pa su mi na mrežama lovili i spočitavali navodne greške, ne znajući da se i sam zaplanjski dijalekt rezlikuje ne samo od sela do sela, nego i između dve mahale u istom selu. Na svu sreću, imala sam valjane argumente u rukama i više nazovi lektora nema, ali sam zato stekla širok krug ljudi spremnih da pomognu kad god zamolim za neko objašnjenje. Recimo, kako se nešto kaže u gornjem, a kako u donjem Zaplanju, da li su čuli za kletvu „Maren te izel”, gde se kaže „da ji stignem”, a gde „da gi stignem”… Tako su mnogi čitaoci mojih priča postali i aktivni učesnici u nihovom nastajanju, što je za njih dodatna radost, nadam se, budući da znam koliko su bili srećni kada su čitali prve priče.

Fotografija: privatna arhiva Negoslave Stanojević

Pročitala sam neki dan ovaj vaš komentar u vezi sa novom serijom koja se prikazuje na RTS. „Još jedna jeftina igrarija s dijalektima juga: RTS 1, trenutno, parodiranje originalnog, prelepog govora Leskovca. Tuj se ne znaje nit kuj pije, nit kuj plaća. U jednu rečenicu naglasak je na prvi samoglasnik, već u drugu rečenicu na drugi samoglasnik u jedan te isti reč. Jemput na standardni, drugi put na lokalni, treći put na šatrovački… Ne razumem: ako glumci mogu da savladaju strane jezike, zar ne postoji neko ko ih može naučiti dijalektu juga? Ili je štos možda u izboru glumaca?“

Zašto mi je ovo zanimljivo i važno – sećate se serije „Porodično blago“ nastale krajem devedesetih godina. U njoj se pojavljuju likovi iz Stajkovca, sela kod Vlasotinaca. Karikranje govora tog kraja do krajnjih granica izazivalo je u nama suprotan efekat od onog koji su autori želeli da postignu. Neku vrstu socijalnog blama. A u ovoj seriji, koju spominjete, imala sam utisak da nije sve baš kako treba, ali da odstupanje nije toliko veliko. No, vi bolje znate i zato me i interesuje vaše mišljenje – ko je tome kriv – mediji, jer sve ređe čujemo izvorne govornike određenog kraja, pisci, koji sve manje pišu na jeziku svog kraja, ili nešto treće? I šta bi se tim povodom moglo uraditi da bismo sačuvali autentične govore Srbije?

U pitanju je zaista sjajna serija kojoj ja kao prosečan gledalac ne bih imala ništa da zamerim, da nije tog nakaradnog, sramno iskvarenog dijalekta. Ne mora gledalac da poznaje dijalekt, ali svako može ako samo malo obrati pažnju, da uoči kako se u istoj rečenici dvaput izgovorena reč različito akcentuje, na primer. Ili se akcentuje onako kako to diriguje takozvani beogradski novogovor, koji je svima nama koji poznajemo standardni jezik daleko smešniji, ali opravdano, nego što su dijalekti, pogotovo naši južni, neopravdano smešni onima koji I dalje ne znaju da je svaki govor književni na onom području na kojem se govori. Ko je kriv?  Neko se ispod tog mog statusa zapitao: kako to da naši glumci nauče svetske jezike toliko da ne glume samo Balkance u stranim filmovima, a ne mogu da savladaju nešto što je i njihovo. Ne bih da sudim  nedovoljno informisana: možda nije do glumaca, možda je krivica u žurbi i malom budžetu, u tome što nemaju lektora, što nemaju od koga da nauče…  Sigurna sam da bi se i oni sami postideli kada bi im neko pokazao koliko ta njihova gluma zvuči loše, upravo zbog nakaradnog govora, ma koliko inače bili dobri glumci.

Rekao bi neko, pa nema veze, najveći broj gledalaca takođe ne zna kako se ispravno govori na nekom dijalektu. E, pa ima veze. Jer, ovako pogrešno govoren dijalekt, bilo o kojem da je reč,i ne može da pokaže svu lepotu naših govora, već je samo oružje u rukama onih koji ga ismejavaju i omalovažavaju. Ja za to imam i argumente, u svim onim ljudima koje sam, s ponosom to tvrdim, naučila da razumeju, čitaju i čak i  malo govore, zaplanjski, i koji su otkrili svu njegovu lepotu baš zato što im je prezentovan pravilno.

Možda sam optimista, ali mislim da ne grešim kada tvrdim:  naši glumci su inteligentni ljudi i savladali bi oni svaki zadatak onda kada bi imali pravilno akcentovan tekst, kada bi im neko sa tog područja to snimio, kada bi uloge dobijali ukoliko bi savladali izvorni tekst. A činjenica je da i u našim pozorištima ima sjajnih glumaca, pa bi prestonički producenti i režiseri I na njih mogli da obrate pažnju.

Fotografija: privatna arhiva Negoslave Stanojević

 

I, na kraju, ali ne manje važno. Ove ste godine dupli pobednik na Festivalu književnosti na narodom govoru „Preobražensko pojanje“. Koliko vam te nagrade znače i da li je to možda jedan od načina da se situacija na jezičkom planu popravi? Kakva je bila konkurencija i kakav je osećaj biti deo jedne takve priče – o negovanju izvornog i promovisanju govora svog kraja?

Imala sam tu sreću da verifikaciju mog pisanja na dijalektu doživim direktno, od samih čitalaca. I to je, kako rekoh, uslovilo sve potonje, najpre knjige, a onda I smelost da se pojavim na ovom festivalu, na kojem su  se duže od decenije ogledali autori sa daleko dužim stažom. Naravno, znači mi i ova vrsta verifikacije, valjda zato što sam od onih koji sebe stalno preispituju. Verujem u to da i ovaj vid afirmacije stvaralaštva na dijalektu doprinosi menjanju našeg odnosa prema narodnom govoru, za koji konačno počinje da se misli i govori kao o našem bogatstvu i kao prednosti za one koji ga znaju.

Fotografija: privatna arhiva Negoslave Stanojević

Vaši budući planovi u vezi sa pisanjem?

Pre bih to nazvala željama. Najpre, jedna zbirka priča na standardnom jeziku, koja se odavno krčka u nekim folderima. Zatim, zbirka pesama na zaplanjskom dijalektu.  A kada je samo pisanje u pitanju, nekako se ne ograničavam planovima. Pišem, pišem… I pišem… I kada sa sakupi dovoljno materijala, spakuje se neka nova knjiga.

Samo još kad bi se knjige i štampale lako kao što se lako pišu…

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.