Srpska Atina i grčki virus

Ovih dana mi rečenica: „Pomozite mu da se dostojanstveno sruši…“ odzvanja u svesti. Oni koji nisu imali tu nesreću da u mesec dana ostanu bez tri ili bez sva tri mosta, i koji nisu bili svedoci jednom istinskom potpomognutom rušenju mosta i ne osećaju svu gorčinu ove rečenice. Ali, Novosađani se sećaju dana kada je Žeželjev most najzad srušen uz domaću pomoć da se ni on ni stanovništvo oko njega više ne muče besomučnim pokušajima milosrdnika da ga sruše. Ali, o mostovima, onim pravim neki drugi put i na drugom mestu.

 

Žeželjev most pre rušenja
Žeželjev most pre rušenja

Ovaj put pričamo o knjižari „Most“ jednoj od urbanih kulturnih odrednica ovog grada. Jednom prilikom mi je gospodin Radmilo Mulić objašnjavao razliku između knjižara i knjižarnica. „Most“, knjižarnica gospodina Mulića i još možda dva ili tri slična mesta su jedinstveni po svom kulturološkom značaju za Novi Sad. Knjižarnice su prostori u kojima ne rade trgovci knjigama, već vam knjige prodaju ljudi koji su zbiljski zaljubljenici i poznavaoci istih. I, sad „Most“ moli da mu Novosađani pomognu da se dostojanstveno sruši. Pojela ga konkurencija. Veliki izdavači, veliki novac, trgovina knjigama. Ne, ne pišem ovo protiv tih velikih, jer i njih volim. Volim knjige. Ne pišem ovo ni protiv koga. Ili pišem protiv svih nas.

Knjižara "Most"
Knjižara „Most“

 

Kad je to Novi Sad oboleo od one retke bolesti kad grad počne da jede samog sebe iznutra, i to one najbolje i najčuvenije delove svoje? Najdragocenije. Ima li ovaj grad snage da spasavajući jednu knjižarnicu najzad počne da spasava sebe samog od nas samih?

Kao kroz maglu pokušavam da se setim samo nekih od mesta koje je pojeo mrak za mog života. Moj prvi privatni zubar beše tamo gde je sada Apolo centar. Jedna od prvih boljih prodavnica cipela takođe beše u tom malom pasažu. Klub Vojske. Bioskop. Gril. Sve jedno do drugog na tom trgu kod Miletića. On prst uperio negde neodređeno u visine. Valjda pokazuje put…  Neki dan, jedna baka priča u autobusu kako je radila u Etilenu na Trifkovićevom trgu. Ja se onda setih i onog drugog. Tu, opet, preko puta Srpskog narodnog pozorišta. Ne mogu tačno da se setim u kom lokalu beše… Ostao još City i ona državna knjižara.

Nestao Stoteks. Tu mi je majka radila dok me je čekala. Tu sam najbolje kasete u podrumu istog kupovala. Nema ga više. Sada su kulturni centar i Mango na tom potezu. Nema ni Narodnog bioskopa. Nema ni grila sa najboljim sendvičima. Postoji podzemni tržni centar. Andregraund šoping. Nema više ni starih zgrada po Njegoševoj.

 

Tanurdžićeva palata - nekadašnji Stoteks
Tanurdžićeva palata – nekadašnji Stoteks

Mogla bih ovako u nedogled. Ali ovaj put neću. Moje pitanje je bilo – možemo li sačuvati jednu knjižarnicu i na taj način krenuti u vraćanje duha Novog Sada? Možemo li jednom reći stoj ili je ovo samo kriza srednjih godina, trenutak kad Zvončica treba da shvati da ne postoji ni Petar Pan, ali ni da ona nema krila već treba da sedi i štrika u nekom ćošku u mekoj fotelji?

Imamo jedan i po bioskop. Imamo srećom još tri pozorišta, imamo još svega nekoliko knjižarnica, nekoliko malih radnji pozamanterije, dve-tri radnjice bele tehnike i to je kraj. Poješće nas hiper. HiperProdukcija, HiperMarketi, HiperKnjižare, HiperBioskopi, sve postaje hiper, samo smo mi sve više hipo u čitavoj toj priči.

Možda je ovo nova era Vodolije i možda vreme za novi HIPI pokret koji će nas izvući iz kandži HIPER i spasiti nam dušu od neminovnog HIPO… 

преузимање1

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.