Nije ovo priča. Nije moja. Nije ona na koju smo navikli. O moćnom sokolu i svim ostalim malim. Ovo je Darkova pesma, koliko i pesma Gorkog…
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=kLAB0BP9FmM]
Maksim Gorki – Pesma o sokolu
-„Umireš li?“
-„Da, umirem!“, odgovori sokol, duboko uzdahnuvši.
-„Slavno sam proživio svoj život! Ja poznajem sreću! Hrabro sam se borio!
Vidio sam nebo… Ti ga nikad nećeš vidjeti iz takve blizine! Eh ti, bijedniče!“
-„Ah, što je nebo? Pusto mjesto… Kako da tamo puzim? Meni je ovdje prekrasno… Toplo i vlažno! – odgovori Už slobodnoj ptici i nasmiješi se u duši nad njom radi izgovorenih uvreda…
I on krene, raširi krila, udahne punim plućima,
sjevne očima i baci se.
Brzo je padao, lomeći krila, gubeći perje…
Struja potoka ga je prihvatila i, opravši krv, odjenula u pjenu, odnijela u more.
A morski su se valovi jaučući razbijali o stijenje…
I tijelo ptice se izgubilo u morskom prostranstvu.
I ovako pomisli: „Letio ti ili puzao, kraj je izvjestan: svi će u zemlju leći, sve će se u prah pretvoriti…“
Sokol krikne: „Oh, kad bih se bar još jednom vinuo u nebo! Neprijatelja bih pritisnuo k ranama na grudima
i on bi se udavio u mojoj krvi! O, srećo bitke!“
A Už promisli i predloži slobodnoj ptici:
„A ti se dovuci do ruba litice i baci se u ponor. Možda te krila podignu i proživiš još malo u svojoj stihiji.“…
0
Leave a Reply