Izmaštana stvarnost za ratnika paorskog srca

Home Intimni imaginarijum Izmaštana stvarnost za ratnika paorskog srca
Izmaštana stvarnost za ratnika paorskog srca

Ljubav i kašalj ne mogu se sakriti, pomisli Radovan gledajući u Julu. Ptica zarobljena ispod rebara udara svojim krilima pa na mah zakači srce, te ono preskoči, pa na tren okzrne pluća koja se zgrče da sav vazduh izađe iz njih. Spusti se i do stomaka, pa više nisi siguran jesi li oboleo ili si se zaljubio, koliko se ptiče batrga unutra. Takav je osećaj imao poslednjih nedelja. U početku se samo radovao trenucima kada će im se putevi ukrstiti ne bi li je video. Kasnije, više nije izlazila iz njegove glave. Svaki trenutak bio je obeležen oblikom njenog lica. Nije joj znao boju očiju, jer je pored ljudi prolazila oborena pogleda, skromno i jednostavno. Znao je oblik njenih usana, uvek blago povijenih prema gore, u nestašni osmeh. Bila je sitna, poput senke, a opet tako stvarna. Kosa duga, upletena u debelu kiku, pepeljastoplava. Ruke tanke, vretenastih prstiju, poput mladog drveta pred kućom. Tako je Radovan slikao Julin lik i tako bi na njegovom licu svaki put osvanuo osmeh kad god bi u nešto od toga pogledao. Primetila je majka da je ljubav pronašla svoje gnezdo u njenom mezimcu. Onako usput, priđe mu i upita ga:

– Kakva se to radost uselila ispod tvoga srca?

– Jula, Matijina, reče, kao da je samo čekao da ga upita.

– A, ona, zna li, sine?

– Ne zna, majko. Mislio sam, proći će. Probao sam hladnom vodom da uplašim ali ona se samo još bolje zavuče pod srce. Sedlao sam konja ne bih li joj pobegao, ali kad god bih pomislio da sam se dovoljno udaljio, čuo bih je kako kucka u meni. Hteo sam je kao kamen odbaciti, no, ona mi samo dade snagu da mi kamen ode, a ona da se smesti, kao da mi je za dušu krojena.

Marina ga pomilova te se okrenu i ode. Te noći su ona i i Boško, otac Radovanov, dugo pričali. Odmotavali su klupko godina provedenih zajedno. Dvadeset puta su do sada namotavali klupko zajedničkih dana.

Setio se Boško kada je prvi put video Marinu. Odmah je znao da mora biti njegova. Ona ili ni jedna druga. Raspitivao se kod onih koji su joj znali porodicu i saznao da ju je otac već obećao, te je odlučio da je prvi sledeći put pita, da li bi se možda predomislila i pošla za njega.

Prilika mu se ubrzo stvorila. Bila je sahrana na groblju u Jazku, i Marina dođe sa roditeljima i dve sestre. On iskoristi priliku kad je njeni nisu gledali da joj priđe.

– Marina, ja sam se ozbiljno u tebe zagledao, šapnu joj.

–    Skloni se, videće me otac, zbunjeno mu odgovori.

–   Neću, dok te ne upitam nešto. Rekoše mi da ti svadba dogovorena. Reci, matere ti, da si prvo mene videla bi li moja bila?

Marina klimnu glavom i molećivo ga pogleda. Boško se odmaknu. Sada mu je srce bilo na mestu, ali misli mu se uzmuvaše. Prišao je nekom Marinom rođaku, i reč po reč, kao slučajno spomenu je, i upita je li tačno da se udaje. Upita i za koga, i raduje li se devojka tome. Rođak mu reče da mu se čini da je ona protiv svoje volje obećana, otac ih je imao tri, a ona beše najstarija. Preko reda nije se moglo, Marina se nije izjašnjavala da ima simpatiju, i on odluči da je uda.

Čuo je sasvim dovoljno. Narednih dana, smišljao je kako da preokrene točak dešavanja, ali mu ništa smisleno nije dolazilo do uma. Da je traži od oca nije mogao. Da pita onog drugog, nije dolazilo u obzir, nije to pijaca i nagodba oko robe.

Znao je da devojke subotom poslepodne idu do potoka. Ode i on, sve misleći, nešto će se u njegovu korist desiti. I ugleda ih kako sede na obali, zanete nekom pričom i smehom.  Stade malo dalje od njih, u senku drveta, čekajući da se ona slučajno okrene. I pogleda ga Marina i on je pozva rukom. Ona reče sestrama da ide samo malo do hlada jer joj se nešto zavrtelo. Dođe do Boška, misleći da ovaj želi još jednom sa njom da popriča. Ali, on je uhvati oko pasa, prebaci preko konja i dade se u galop. Devojke se na tu buku okrenuše i videše gde im sestru odvodi.

Znao je da ima malo vremena dok ne krenu da je traže i on joj, čim su stigli do njegove kuće, saopšti:

– Mogu sada, dok još selo nije shvatilo šta se desilo da te vratim ocu. A možeš da ostaneš ovde i postaneš snaja S-vića. Odluči.

I ona ga prvi put jasno pogleda u oči i kaza mu da ostaje u njihovom domu. Njemu se duša razigra, ali je znao da nije još vreme za veselje. Trebalo je prvo pogledati njenom ocu u oči. Uze sekirče za svaki slučaj i sede kod ograde da ga sačeka. Ovaj, čuvši od kćeri šta se dogodilo, pozva brata, jer muške dece nije imao, da pođe sa njim. Boško ih dočeka, pomalo uplašen, ali odlučan, sada kada mu je njegova golubica potvrdila da hoće sa njim da svija gnjezdo.

– Reci, je li mi dete kod tebe?, upita otac.

– Jeste i tu će i ostati.

– Nemoj, S-viću, kuću da mi sramotiš, vrati je.

– O kakvoj sramoti govoriš, časni Kojiću, kad je ona svojom voljom ovde.

I pozva Marinu da izađe i potvrdi ocu. Ona se pojavi, uspravna i gorda, kao da je već domaćica doma i reče ocu da se ona više ne vraća. Ako je natera, u grob će je oterati. Sjaha tada stari Kojić sa konja i priđe budućem zetu.

– Boško, kad si imao smelosti da ovako nešto učiniš, a još te moja ćerka podržala, ko sam ja da idem protiv volje božije? Ja vas blagosiljam, i neka vas sveci i Gospod čuvaju. Sada je tvoja i poštuj je, kao što sam i ja njenu majku poštovao.

Posle su čuli da onaj kom je obećana bila, tražio od njenog oca da mu plati za sramotu. Ovaj pristade, i bi mu drago što mu kćer za njega ne ode, jer čovek koji je spreman novcem obraz oprati, nikako nije od časnoga roda.

Skoro dve godine su bili u braku, a Marina nije ostajala u drugom stanju. Govorili su Bošku da je pogrešio, da je vrati njenima, nalazili mu druge, ali on ih nije slušao. Verovao je da je sve u božjim rukama i da, ako im je namenjeno da postanu roditelji, desiće se. Ukoliko ne, biće radost jedno drugom.  I, najzad se desi. Marina zatrudni. Njihovoj sreći nije bilo kraja. No, bila je to teška trudnoća. Gubila je snagu, ali nije gubila volju. Boško je bdio nad njom, pratio brižno svaki njen pokret, molio Svetog Jovana da mu žena izdrži i da je sačuva. I, verovao je, da je samo milošću gospodnjom i kućnog im sveca Marina preživela porođaj. Skoro 12 sati se mučila, previjala, pokušavala da istisne dete iz sebe. Dete je bilo pogrešno postavljeno i babica je  samo zahvaljujući svojoj odlučnosti i hrabrosti da pokuša da spase i nju i dete, uspela da ga najzad namesti u pravi položaj, i porodi je. Kad je sve prošlo, babica saopšti Bošku da neće više moći da rađa, i da je u narednih nekoliko dana mora dobro čuvati, jer je trenutno između dva sveta. Dala im je neke trave, i odlazeći im poželela da im Bog bude u pomoći. Ušao je u sobu, i ugledao Marinu bledu, izmučenu, vruću od groznice kojom je njeno telo odreagovalo na sve muke. I, pored nje, dečaka, umotanog u belo platno. Bila je to najmirnija beba koju je ikada video. Bila je najlepša žena koju je video. I najlepša majka njegovom jedincu. Najlepša slika koju je od Gospoda mogao da izmoli…

Utkah dve priče. Jednu istinitu, sa nešto više dece, ali drugačijim krajem, i jednu, kakvu bi junak verovatno pre pristao da ispiše da mu je dato bilo. Ali, život ne pita, on uzima i daje. Ono što je dato, ovde nije dodato, ono što je oduzeto u priči je domaštano.

Za jednog ratnika paorskog srca.

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.