ZVEZDA HOTELA LUTAJUĆIH DUŠA

ZVEZDA HOTELA LUTAJUĆIH DUŠA

Dva puta sam ga sreo.

Prvi put u zabranjenom gradu.

Od njega sam prvi put i čuo za duše koje lutaju ovim svetom tražeći stalno druge duše da ih prevezu na onu stranu gde stanuje sreća. Alma je bila jedna od putnica. On je bio jedan od onih kojima je suđeno da pomažu u tom večitom traganju. Njihovo putovanje počelo je nekoliko noći pred naš prvi susret.

Pričao mi je da je te noći isplakala svoje, nastavila da roni suze bratovljeve, negde na ratištu ostavljene, majčine za sinom što ode, očeve, za čitavom porodicom, koja se raspadala njemu na oči, kao što se raspadala zemlja u koju je verovao i zbog koje se i sam na kraju povukao u planine, da više ni sa kim ni reč ne progovori.

Dažd iz njenih svetloplavih očiju nije prestao do jutra. Setila se šta su joj tetke govorile – kad suze neće da stanu – a ti se pogledaj u ogledalo i umah ih biti neće, ali ovaj put ni to nije bilo od pomoći. Otići, pobeći, napustiti, sreću sustići, mantrala je i dalje plakala.

Kad je zarudilo jutro, Alma uze telefon.

„Trudna sam…“

„Što plačeš, to je divno. Idi do klinike da to potvrdiš pa ćemo se venčati.“

***

„Znao sam šta je grize“, reče mi Slaviša. Alma je stalno bila barem pet koraka ispred sadašnjeg trenutka. Sada je mislila na to šta će reći majka. Otac više ništa nije govorio. On je sa svima raskrstio kad je majka, u besmislu u kom su živeli, odabrala stranu, i kad im je ta strana oduzela sina.

Stari je Alminu majku video jednog davnog proleća. U to vreme nisu se slutile neke buduće nevolje, osim, onih koje se vekovima prenose tiho, od usta do usta. Ne mešaj krv, biće krvi.

No, on je u tom mešanju video samo izmešanu radost života.

Umela je ona da podvuče s vremena na vreme – oni moji, pa javili oni naši, te nešto se priča među našima… Ali on bi takve stvari na jedno primao, a drugo propuštao uho. Nismo se mi za vaše i naše borili. Za nekog ko se zakleo da brine o redu i miru, nije  smelo da bude strana.

Sve dok  im njeni nisu odveli sina. Sve dok se stara nije okomila na ćerku koja se zaljubila u njegovog. Od pretnji i ucena, od uterivanja straha u kosti, dete mu se gubilo.

A kad su jedne noći javili da su njegovi krivi za smrt njenog sina, bilo mu je jasno šta su mu to o krvi šaputali davno. Spakovao se i otišao iz kuće. I nadao se da će i Alma uskoro naći izlaz. Mlada je i lepa.

Znao je Slaviša da stari tako misli. Slutio je da je on taj Almin peti korak pred  majčinim grdnjama i kletvama. Zato je i rešio da se ženi.

***

Slaviša začu kucanje na vratima. Bila je to Alma, sada već skoro providna od suza koje je lila.

„Što sada plačeš? Jesmo se dogovorili… “

„Nisam trudna, Slaviša, sad me nećeš oženiti…“, izusti i samo se stušti u dovratak. U njoj više nije bilo ni grama snage.

„Prijatelju moj, gledao sam u nju i znao sam da grešim. Setio sam se kad mi je njen stari pričao kako su njega upozoravali da ne meša krv, a on neka razmisli… Studirao sam hemiju, i znao sam kakvo čudo može da se desi ako se pogrešne stvari pokušaju spojiti. No, rekoh joj samo ustaj, ljubice moja, ustaj i trči majci da joj javiš da se udaješ!“

Njene svetloplave oči, upile su se u njegove.

„Obećavaš?“

„Jesam ja tebe ikad izdao?“

Razumeću ove njegove reči, koju godinu kasnije.

***

Nakon venčanja, ostala je u drugom stanju. Slaviša je živeo čistu radost. Brinuo je o Almi i Astri. Alma nije bila srećna. Nije plakala, ali je tonula u sebe. Ponekad bi, dok je u dugim noćima bdio nad usnulom Astrom, čuo tihe jecaje Almine duše. U ovoj kući, i ovoj priči nije njena sreća.

Kad je u zabranjenom gradu postalo suviše nesigurno, izdao je sebe, i izabrao stranu u ratu koji nije bio njegov. Ovaj grad je bio sasvim slučajan izbor. Imao je fakultet prirodnih nauka. Sve je trebalo da bude mladalački prolazno i grad, i neka poznanstva i ljubavi. Ali, nije mu tako bilo pisano. Slutio je to, kad su mu dali pušku u ruke, u zamenu da mu Almu i Astru puste kod njegovih. Samo je trebalo da je prevedu preko te nevidljive linije i da stigne tamo gde je prividno sve bilo dobro.

***

„Zbogom, oružje“, pomisli posle nekoliko meseci i on, žureći do rodne kuće u koju je poslao ženu i ćerku.

„Nisu tu, sine“, kroz suze reče majka, „pitala da ode do ujaka… I ja sam se složila. Nisam je sama mogla sačuvati. Znaš oca i brata… A, ujak je, rano moja, posla tamo gore. Zvala je da mi kaže da će se tek tamo osećati sigurno. Među njenima… I šta sam mogla. A, sada, sine, samo mogu da ti kažem, nemoj se ni raspakivati, idi za Astrom. Devojčici treba otac…“

***

Drugi put sam Slavišu video u jednoj od zemalja Beneluksa gde smo imali sastanak u vezi sa raseljenim licima. U prvom trenutku nisam bio siguran da li je to on. Na bankini, pored puta, sedela je senka od čoveka. Palio je opuške cigara, skupljenih ko zna gde, jedan na drugi.  Ličio je, pomalo, na razigranog mladića koji me je pre samo koju godinu uveo na koncert rasne Italijanke koja je tih devedesetih bila san svih napaćenih mladića na Baklanu.

Zamolio sam policajca koji je bio u našoj pratnji da mu priđe i proveri da li je to on.

***

„Sačekajte samo da pozovem kolegu“, reče nam posle dužeg razgovora s čovekom na bankini, policajac. Ubrzo je stigao drugi uniformisani na biciklu. Podigao je stvari čoveka s bankine na volan, ovaj je seo na šipku i odvezoše se duboko u noć.

Onda nam prvi policajac dovršio priču. „Čovek je s Balkana,  teško smo se sporazumeli jer on govori ruski od stranih jezika, i kaže da je naučio malo nemačkog u izbegličkom kampu u Belgiji.“

„Izbeglica?“, upitah.

„Ne, nije, ali takva je procedura. Svi s tih prostora moraju da čekaju da im se reši status. Njegova situacije je posebno interesantna. Imao je pasoš dve države iz vašeg regiona. S jednim uopšte ne bi mogao da uđe jer iz nje nema razloga da se beži.  S ovim drugim bi ušao u trenu, ali je na listi onih koji više u toj državi nisu bezbedni. Tako on sada s ovim trećim pasošem može bilo gde na ovom svetu osim tamo…“

„Pitao sam ga“, nastavi on, „jesi li pucao?“

„Jesam…“ odgovori bez emocija.

„Jesi nekog ubio?“

„To nikad ne pitaj čoveka koji beži od tuđih ratova…“

Tad podiže pogled i ja ugledah najtoplije ljudske oči. U njima su istovremeno bile izmešane sve emocije koje čovek može da oseća. Ovo je prva noć, kako neće spavati u kampu. Ovo je prva noć u kojoj više nije Balkanac već Belgijanac. Prva noć kako je tu istu državu napustio u potrazi za svojom zvezdom, ovde, kod nas. Noć u kojoj je, kako kaže, u istom trenutku pomislio da bi lakše bilo da je ostao tamo na ratištu, a s druge strane, istovremeno je bio preplavljen i srećom i strahom što je tako blizu svom cilju.

Kaže da je u kampu, od ljudi koje je upoznao u poslednjih pola godine, čuo da tu vrlo blizu nas ima jedan hotel u kom se smeštaju svi oni koji  su imali sreće da dođu ovde sa podobnim pasošem. Zvali su ga hotel lutajućih duša, a meni se samo ote tužni osmeh na krajičku usana. Dočekuje svako svoje, razvrstavaju se, razmeštaju u zajednice po nacionalnoj pripadnosti da bi se pomagali. U tom hotelu je, kaže i njegova Astra. To dete je postalo mezimče svih onih koji su neke svoje zvezde morali da napuste ili su ih u ovim smutnim vremenima izgubili.

Mala zvezda noću luta po hotelu… I, da, čovek se zove Slavisa…

 

Pametni moj Slaviša, sve si unapred znao… pomislih.

***

Rekoh policajcu da znam čoveka.

„Da ih zaustavim?“, upita on.

„Nemojte. Bolje je ovako. Hoću da ga pamtim iz one noći kad mi je rekao – imaću ćerku. Ja ću dobiti, za jedno kratko vreme, najveću radost koju čovek može da doživi. Ona će dobiti kartu za izlazak i priče sa mnom, za izlazak iz ovog grada, i za, kako ona to sada misli za sreću. Ali, ona nije rođena da bude srećna. Ona to prosto ne ume. Izdaće me. I boleće je, ali svi mi odlučujemo u istom trenutku. Znaš, meni je sve kao u kartama. Kakvu ruku dobiješ. Ja sam svoju partiju odigrao do kraja. Pa tako znam i kako će se njihove priče završiti jer, rekoh ti, sve je samo sadašnjost, samo to je teško prihvatiti. Zato već sada znam svoju ćerku, i znam za Alminu nesreću u prividnoj sreći koju sebi kroji. I znam da sam ja u ovom trenutku srećan, pa zapamti, ja onda u svakom trenutku moram biti takav. Jer ja sam uvek u trenutku, seti se toga, kad ti drugačije bude izgledalo.“

 

trenutak kada je meni počeo rat
foto: uz odobrenje izdavača

I razumeo sam ga. Astra je svetlela nad nebom Beneluksa. Alma je tražila sledećeg ko će biti njen most ka budućnosti i sreći, baš kako je Slaviša i rekao. Za nju sreće nema ovde. Ona nije umela da prati zvezdu. A Slaviša jeste.

Priča je objavljena u zbirci priča Tako je meni počeo rat. Više o tome pročitajte ovde.

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.