Dobro jutro, Vijetname, laku noć tužni čoveče…

Home Intimni imaginarijum Coolumna kod Majske Dobro jutro, Vijetname, laku noć tužni čoveče…
12. avgusta biće tužna godišnjica.Ponavljam ovaj tekst - da se setimo velikog čoveka i tužnog čoveka i da zastanemo i zapitamo se - a ko zasmejava tužne ljude koji nas uveseljavaju? Šta se krije iza maske sreće...

robin-williams_hahaUmro je Robin Vilijams. Pročitah kratak članak u kom se navodi da je imao 63 godine, da je poslednjih godina bio depresivan, zavisnik i da je moguće da je izvršio samoubistvo.  Često sam ljuta što se takvi detalji o ljudima nakon smrti objave, ali nekako ovaj put nisam ljuta. Kad sam pročitala koliko je imao godina – mislila sam da se suočio sa nekom teškom bolešću i da nije uspeo da bude jači od nje. Ali, ne, on nije uspeo da se suoči sa demonima u sebi.

Prva asocijacija na njega su predivne komedije i njegov neodoljivi šarm. Onda se setih svih onih prilično ozbiljnih filmova u kojima je glumio, unoseći blagu dozu humora kao protivtežu smrti, nerazumevanju, ljudskoj sebičnosti, svim lošim stvarima koje mogu da se dese. Bio je neophodni začin dobrote i nežnosti u svakom od ovih filmova.

Moj favorit jeste „Društvo mrtvih pesnika“. Bio je inspirativan i ostavio je dubok trag u mom shvatanju života i profesure. No, sve to danas više nije važno. Čovek koji je u svakom filmu izvlačio najbolje iz najgorih i koji je slavio život i ljubav i unosio smeh u naša srca u stvari je bio tužan čovek. Ako zatvorite oči na trenutak i setite se njegovih uloga videćete tugu u njegovim očima. Beskrajnu, nežnu melanholiju. Koja neprimetno vuče u svoje naručje. Njegove pogled nikako nije bio u skladu sa njegovim ulogama.

Hoću samo nekoliko reči o depresiji da kažem. Nisam psiholog, ni psihijatar, laik sam na polju savremene medicine, i nije mi namera da pišem sa naučnog stanovišta. Htela sam, u stvari, da vas pitam – koliko gledate u lica ljudi koje srećete, sa kojima živite, kod kojih svaki dan pazarite, koji vas ujutru voze na posao, u lice svog partnera, roditelja, dece? Gledajte im oči – neka vas ne zavara večiti osmeh na nečijem licu – oči ne mogu da prevare. Tuga je u očima.

Ogledalo duše? Da.

Depresija je još uvek prilično „sramotna“ bolest na našim prostorima. Ljudi neće da razumeju bol u duši, tešku patnju koja pritiska poput vodeničnog kamena, neizgovorene reči koje su sele na grudi pa se čovek guši od svega onog što ga tako snažno preplavljuje. Depresija dolazi polako i uvek u drugom ruhu. Depresija guši, a mi bežimo od nje tako što pokušavamo da joj zadamo kontra-udarac – da je ugušimo lekovima, alkoholom, drogama.

Mi se i dalje stidimo depresije – a imamo divne psihoterapeute koji mogu da nauče ljude kako da žive sa depresijom, kako da je prepoznamo i koji su to mehanizmi pomoći kojih možemo da plivamo kroz život sa glavom iznad vode. Postoji toliko divnih preparata iz prirode koji  kao podrška terapiji mogu da pomognu, ojačaju, osamostale čoveka da bude na ti sa svojim strahovima, brigama, tugama.

Postoji, ali i dalje lakše tolerišemo da nam je neko blizak alkolohičar nego da ga boli duša.

Lakše nam je da neko čitav život bude prividno srećan sa ogromnom količinom lekova nego da uputimo na to da nauči da bude jači od dušebola.

Savremeni život, u kom malo radimo, a mnogo mislimo navikao je čoveka na instant rešenja. Ništa ne sme da boli. Nije normalno patiti. Nije normalno biti tužan. Ako se ne osećam stalno srećno nešto sa mnom nije u redu.

A u redu je. U redu je da duša boli. U redu je da smo tužni, u redu je da zaplačemo, u redu je da skinemo teret sa grudi, jer sve su to signali da smo živi samo nas nešto guši, samo nešto žulja u cipeli, samo nešto nije skroz potaman.

Gledajte ljude oko sebe. Gledajte njihove oči, pokušajte da razumete šta vam govore, da prepoznate da im je teško i da im se nađete. Ili da se barem odmaknete da ne dosipate so na ranu. Ne verujte da su ljudi koji vas stalno zasmejavaju najbezbrižniji ljudi na svetu. Oni samo svoju tugu vešto kriju, dok mogu da je kriju. A ako se ne pojavi niko ko će im pomoći da na vreme skinu masku priča se završi ovako. Kao priča Robina Vilijamsa.

Zbogom, tužni čoveče, koji si svetu podario predivne trenutke radosti. Neka tvoja duša najzad nađe utehu i mir.

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.