LJILJANA MALETIN VOJVODIĆ – JEDNO ČITANJE ROMANA „SKRIK“

Ljiljana Maletin Vojvodić – umetnost će spasiti svet?

Novi roman Ljiljane Maletin Vojvodić „Skrik„ se nije mogao pojaviti u boljem trenutku za čitaoca, i nezgodnije vreme za predstavljanje čitalačkoj javnosti – u vreme kada smo ušli u kolektivno distanciranje – socijalno i fizičko. Svet je stao i mi sa njim.  Zatvorene su knjižare, obustavljen poštanski saobraćaj. Ljiljana Maletin Vojvodić i „Skrik“. Čitati njen novi roman tih dana bio je privilegija.

Slučajnosti nema, pa tako i sam naziv romana sasvim dobro korespondira s mišlju da umetnost spasava svet. Čuveno Munkovo delo „Krik“ postaje  metafora naše krhkosti i nemoći pred nečim čemu se samo ime zna. Našoj užasnutosti. Nemom kriku čitave planete. Anksioznisti u koju tonemo – zapitani i ostavljeni bez odgovora. Umetnost i umetnik kao izazov i inspiracija Ljiljane Maletin Vojvodić.

Ljiljana Maletin Vojvodić roman Skrik

Umetnik će spasiti pojedinca.

Ili bi primerenije bilo da kažem umetnica će spasiti pojedinca. Pisanje je najintimniji javni čin. Skidanje sloja po sloj, slaganje priča u različitim ravnima. Priča u priči. Glavni junak Miloš Reljin stvara lik Jul Malić. Jul – autentična ženska književna figura, mada roman ne bih svrstala u feminističke.

Jul je introvertna, ali se istinski trudi da se otvori prema svetu, svesna činjenice da ako to ne učini,  nikad neće uspeti da iskorači van granica –  ličnih, ali i geografskih. A ona je rešena da menja nešto duboko i suštinski. Najlakši deo, barem se čini, jeste bila odluka da ode za Norvešku.

Nemir koji u njoj izaziva otiskivanje u nepoznato i u fizičkom, ali i socijalnom smislu,  biva ublažen upravo umetnošću. Kad se čini da je stvarni svet isuviše ugrožava, tu je taj drugi svet, sklonjen u muzeje u kojima se može rekonektovati sa samom sobom. Teži deo jeste uklopiti se u ambijent tako drugačiji od njenog u samoj Norveškoj.

Taj čarobni svet ljudi koji žive prema unutra, i svako novo otvaranje doživljavaju kao da je prvi put,  a to je istinski bolan čin jer to nije njihovo prirodno stanje. Varljiv je osećaj da će, ode li iz Srbije, uspeti da ostavi sve ono što je boli i sa čim njene unutrašnje vrednosti ne rezonuju. Možda baš iz tih razloga suočavanje sa sobom ima posebnu dimenziju. Jer sve ono što njenoj krhkoj duši i njenom istančanom senzibilitetu ne da mira na jednom mestu, nalazi gde god da ode.

Jul Malić i život van romana

Ona je više od imaginacije. Jul je posveta čitavoj jednoj generaciji žena odraslih na drugačijim vrednostima od onih koje savremeno društvo stavlja u prvi plan. Generaciji između onih koje su osvajale slobodu i onih kojima se sloboda apsolutno podrazumeva. Vaspitane u tradicionalnim porodicama, posvećene roditeljima više nego što su oni ikad bili posvećeni svojoj deci, često se same ne ostvaruju u ulozi majke. Svesne da posle njih ne ostaje ništa. Osim onoga što same stvore.

Sa njom se nije teško poistovetiti. „Skrik“ je u svakoj od nas kad ostanemo same i suočimo se sa sobom, sa svojim strahovima, anksioznošću, sa prazninom od koje bežimo, a koja nas uvek vešto pronađe. Taj svet oličen u Jul nalazi put do svih nas, koji poput nje  tražimo svoje mesto i bežimo, u nadi da ćemo naći sebe negde drugde,  jer jednostavno ne umemo da se prilagodimo svakodnevici i da se oslobodimo čaure u kojoj se osećamo sigurni i svoji.

I šta nam ostaje posle sveg tog traganja?

Autorka, na kraju, sasvim neočekivano daje mogućnost izbora – da prigrlimo svoje izbore ili da ih ukinemo kao da nikada nisu ni postojali. Da poput jednog od njenih junaka do kraja potpuno izbledimo do obesmišljenosti samog postojanja ili da se poput drugog,  izborimo i iskoračimo iz beline.

Umetnost je na kraju u rukama pojedinca.

Umetnik će spasiti svet.

fb-share-icon0

Leave a Reply

Your email address will not be published.